ZVJEZDANO NEBO

- Koliko zvijezda! - uskliknuo sam dok sam, zagledan u nebo, s bakom uvečer prolazio gradom.

- I ti si jedan od onih koji se raduje zvijezdama! - uz osmijeh primijeti baka.

Njezina me je primjedba zbunila. Primijetivši moju zbunjenost, ona reče:

- Ima ljudi koji, dok gledaju nebo, vide samo zvijezde.  Oni nešto ne vide. Ne vide mrak. Ima i onih koji, dok gledaju nebo, vide samo mrak. Oni ništa ne vide. Jer ne vide zvijezde.

- Hoćeš reći da nije dovoljno vidjeti samo zvijezde…?

Neko smo vrijeme koračali šutke. Tada baka zastane i reče:

- Sretan je čovjek koji se raduje zvijezdama. A čovjek koji se samo plaši mraka teško može biti sretan. No najvažnije je znati da zvijezde postoje, da svijetle i kad ih ne vidiš.

Uhvativši me za ruku reče:

- Zvijezde svijetle i kad njihov sjaj zakriju druge svjetiljke. Ili oblaci. One svijetle i kad je dan. Budi siguran: one nikad ne svijetle uzalud.

Šutke smo nastavili dalje.

Stjepan Lice (priča iz knjige „Bubekovo gnijezdo“)